Suočen s dubokim osećajem
bespomoćnosti i neuspeha, dugotrajnog samoništavljenja, Gerhan Zadik, bi
ispisan svetlošću u svom sjećanju.
Zaustavio je više toga, ali to je
uslužno zaboravio i time će se baviti drugi, ako ikad naidju putevima koje je
on nanovo ucrtao tamo gdje su još čileli predznaci stvaranja. Upisujući
obrisima sopstvenog voljenstva, dičio se uznemirenjem drhtanja zemlje kojom je
hodio. To je bilo njegova osmjeha djelo. Zamonašeno, uspavanog prkosa trvenju
vetrova.
Živeo je izmedju.
Tu najverovatnije nema nikog.
Ili ako ima, udaljenosti se mjere
vječnostima na preskoke.
Dvoumljenje nije poznavao. Spisak
izveštaja koji su svakodnevno pristizali kroz čeljusti njegove nutrine, nedugo
pošto se osjetio savršenim, usjecao je zlatnim izlivima, kamenu tišinu.
Mreškanje šume njedrilo bi te sadržaje, što su mu ga prinosili s učitvom
premisom, zaljubljeni Osnivači Svetkovanja.
Zamolio je samog sebe da se ne
prestane voljeti, istraživati osjećanja što se voljenjem stapaju sa
rastopljenom vrelinom užarene maske u koju će se uliti njegovo lice. Ogrnuće
poglede tudjina plaštom lahorastog okeana, da bi svako mogao da svedoči samo
svojom odlukom.
Tako će reći neizrecivo, mada
ispisano hijeroglifisanjem bezdušja.
I raspoznavati sve druge koji su
istim činjenjem sebstva im, spoznali jedinstvenost Obožavanja postojanja,
bivanjem sopstvenom svijesti.
Strahom ozidane terase, nad
klisurama izrovanim čekanjem, zubasto su caklile mjesečinom prebrisana kosmička
jezera, tu negdje u njegovom uhu. Čuo je odblesak neutabane staze, i shvatio da
sve to što je Rasuždenijem pojmio, zadobio, osvojio, darovao sebi slobodom
Oslobodjenja,
Ne želi i dalje nikom da preda.
I.
"Jezik isponova moram
ispisati, slova izumjeti, glasove uskladiti, tonove uzvisiti, odjek izdahnuti,
da bih uspio sobom znati da je znanje znanjem uspavano. U snu Sna.
Unutar udubljene dubine, gdje
besmisao zavesa je od zastava Sreće."
Kazao je.
"Izvidati rane uraslih
predvorja, da se mogne koraknuti bez sustezanja, veličanstvenim odorjem, a da
glasovi absurda, ne uzdignu svoje potiljke ispred lica Svetaca, da se ne
usokoli taštine jastvenost.
Raspoznati Braću i Sestre im.
I kazati dovoljno da se i smrt
ućuti."
Znao je.
"Liturgijom morskog dna,
ovenčati kupolu iskrušće svežine, nad plesom ovim kojim se ne sustežem isticati
jasnoćom, zarad sebstva mi, i svijetu mira od mene radi. Da se Radost ostvari i
Svijesnost Porodi svima."
Darovao je.
II.
Video sam da nisu videli. Neko
Vidi a neko gleda udvaranjem srcu Sirena.
A tek što nisu znali budni
sanjati! Maštarili i pazarili nad svojom patnjom.
Strašna Grehota čistoj misli na
dar.
Tu nema prijateljstva – prelaznog
doba prisutnosti svjesnom svjedočanstvu bivstva nam. A onda i nema dokaza
istinjenju i vremenu nije dopustivo stati.
No, stali su. Mnogi.
To je taj izbor dat od Boga,
svakome i svemu.
Staju baš tamno gde ne treba,
Skupljaju viškove vremena, lažući
sebe da će znati kad zatreba, razvući skupljeno u veliku zapreminu.
Znali bi kad bi poštovali mjeru i
držali se njenog značenja u svemu. Vježbali svim i svačim, sadržajstvo vjere. Ali baš to bi da ukradu, da
prepišu, da zapamte, možda i otpjevaju, samo da ga svojim zovu. Grehota
neutaživa! Najviše je onih koji bi da ga
samo prodaju ili nekome prebace, samo da ih ne opterećuje užasa svjedočanstvo
da im ni dijelom ne pripada!
Istucano združenim zavistima
brusilicom drewnog znamenja, nevično da se prikaže bilo gdje, znanje mjere se s
njim i srodilo. Njima na nauk a svima na
vidjelo.
III.
Svaki taj kamen kojim bi se
rečeno sagradilo da osvedočuje smisao suštine te mjere i tog spoznanja, unapred
je osmišljen kao spomenik rotaciji sveg postojećeg izražavanja Božanske
promisli.
Tako postaje poseban jer
sjećanjem kako je odredjen i objašnjen, postaje znamen zaveta kojim se vjera
osnažuje nanovo, vazda se proglašavajući oživljenom, sjećanjima tim.
I kamen zabridi, i život iz
svakog bića se okuplja na tom mjestu da slavi od uma Čovjekovog ostvarenje
Božjeg Sna.
Divni se prisustvom Divljenje samo.
Dviženije Razdušja.
0.
Nema riječi da se
reči učine
izrečenim.
===
Ja se obratih ljudima
a ko ne razumije,
čovjekom ga neću uvažiti.
Herman Leon – M.I.L.K. – 9.06.2009. Kosmički Beograd
